Priče naše svagdašnje

UMJESTO PREDGOVORA
Kada uvijek iznova čitamo priče čini nam se da one i nisu tako loše pa ipak ne smijemo govoriti o kvaliteti priča. Naravno, čitatelj će reći svoje, a što više čitatelja bude izrazilo svoju primjedbu taj sud će biti objektivniji.
Priče smo pisali za narod, a ne za novac, budući da znamo da ondje gdje je u životu novac sve, tamo je sve ostalo ništa! Novac daje svakome pa i autorima priča neko ime i nekakvu važnost. Tako onoga koji ima puno novaca zovemo kapitalistom, onoga koji novac bezveze troši zovemo rastrošnim, onoga koji nema novaca zovemo besposličarom, onoga koji troši tuđe novce zovemo parazitom, onoga koji želi što više novca zovemo pohlepnim, onoga koji ne cijeni novac zovemo budalom i tako redom. Mi i naši čitatelji spadamo samo u normalne ljude, a danas se ljude može iznenaditi samo s normalnošću! Nagrada za naš trud nije novac, nego želja da korisnici čitaju, komentiraju i prepričavaju ove priče s onim istim žarom s kojim smo ih pisali.
Priče su u ovoj knjizi podijeljene u dva dijela.
Prvi dio nosi naslov: PRIČE ZA PREPRIČAVANJE.
Kako je kućni ili obiteljski odgoj najvažniji u životu svakog pojedinca onda smo mislili da bi bilo dobro da se u obitelji prepričavaju i ove priče. One ne žele samo poučiti, one žele potaknuti na daljnje razmišljanje o samom sebi i svijetu oko sebe. Onaj
tko razmišlja i nastoji o svemu donijeti svoj sud on zasigurno radi bolje od onoga koji nešto neprožvakano prihvati i onda prenosi dalje. Priče u prvom dijelu se protežu po svim krajevima naše domovine, počevši od pisanja o škiji iz Hercegovine, štrigama po otocima, onda preko Velebita do Trga svetog Marka, zatim Savom do naše ravne Posavine. Imena u pričama smo morali navoditi, jer su to priče iziskivale, no neka su imena izmišljena, a ako se netko ili neka ustanova našla uvrijeđenom onda na ovaj način molimo za oprost. Nikoga nismo željeli uvrijediti, nego pričama potaknuti na stvaranje boljeg, časnijeg i poštenijeg života koji je protkan vjerom, koje su se starije generacije s pravom držale kao pijan plota. Vjere se drže i sadašnje generacije, ali ponekad traže i prihvaćaju nadomjeske.
Drugi dio knjige nosi naslov: PRIČE IZ ŽIVOTA ZA ŽIVOT. Priče u drugom dijelu se protežu po svim selima našeg zavičaja, koji u biti nije velik, ali je naš pa makar i tuđinci vladali njime. Kako je narod, kojem su ove priče namijenjene vrijedan, pošten, pobožan i pametan, a čije su se vrline radi prošlih prevrata i nastajanje novoga malo poremetile onda su u pričama opisane stvari, događaji i prijedlozi koji bi mogli i trebali narod potaknuti na razmišljanje o budućnosti koja bi se mogla temeljiti na prošlim događajima, iskustvima, običajima i tako redom.
Pisali smo sve priče kako pričama i doliči, u pripovjedačkom stilu. Mogli smo, ali nismo, nakititi
priče s mnogo tuđica i tuđih misli, misli ljudi koji su mnogo pametniji od nas, ali tada te priče ne bi bile od nas i za nas. Pisali smo razumljivim i jednostavnim jezikom u uvjerenju da savršenstvo počiva u jednostavnosti. 
Priče nisu poredane po nekakvom strukturiranom redu i nisu previše duge. Time smo mislili održati i pobuditi znatiželju, jer u današnje moderno vrijeme malo tko uzima knjigu u ruke koja ima preko dvjesto ili tristo stranica.
Na koncu treba se zahvaliti kao prvo Bogu i Majci Božjoj što su nam podarili zdravlje onda mnogim ljudima čije smo doživljaje ili razmišljanja pretočili u priče. Konačno velika zasluga pripada i lektorici, koja je ispravljala naša razmišljanja. Nama su kod pisanja priča stvari bile toliko jasne i razumljive da smo se možda ponekad nejasno izrazili. No, zato je lektorica tu kojoj se zahvaljujemo.
Da bi priče bile još upečatljivije i u neku ruku ljepše onda je ispred svake priče njen sadržaj ilustriran i to na najbolji mogući način tako precizno da se odmah vidi o čemu se radi u priči. No, to ne treba štovanog čitatelja potaknuti da kada pregleda ilustracije ostavi knjigu u regal. Knjiga koja nije vrijedna daju čovjek pročita dva puta nije vrijedna da ju čovjek pročita ni jedan puta. Pregled ilustracija bi bio u ovom slučaju prvo čitanje!

Pavao Mikić i fra Nikola Bošnjak