Na Savi skela

O narodu, o životu, o običajima, o povijesti, o skeli i o vodenicama na Savi kao i drugim datostima Bosanske Posavine se pisalo dosta a to su radila zasigurno kako jača pera tako i snažniji umovi. No, i pored toga mi mislimo da će i ovo naše štivo, ovo naše radišno pabirčenje, ne samo nešto staro ponoviti nego da će iznijeti i nešto novo na svjetlo dana i to u svjetlu novijih istraživanja, te da će naglasiti i podcrtati i one stvari iz prošlosti koje će biti, bar se tako nadamo, od velike koristi za jednu bolju budućnost ovoga kraja. Vjerujemo i toga se držimo, da je u biti prošlost najbolji prorok budućnosti! Poznato je da put u budućnost vodi kroz sadašnjost, a da bome zadire i u prošlost. Nadodati se ovome mora i činjenica da onaj tko izgubi vjeru u budućnost da taj nema ni uporišta u sadašnjosti jer ne kaže se badava da je danas jučer sutra! Za narod Bosanske Posavine je prošlost važna i radi njegovog uvjerenja da bi svakom pametnom čovjeku nakon višestoljetnog svirepog ugnjetavanja i mukotrpnog životarenja prošlost trebala biti odskočna daska za bolje sutra a ne nekakva ne-udobna postelja za danas. 
Narod Posavine, bez da ga se onako iz čista mira kuje u zvijezda, je po prirodi nadaren, promoćuran, uljudan, pobožan, častan, krotak, trezven, druželjubiv, istinoljubiv, milosrdan, velikodušan, bistrouman i odan vjeri i Crkvi. Odanost vjeri i Crkvi je itekako prožet zdravom dozom kritičnog razmišljanja tako da je on uvijek govorio da tko kod anđela gleda samo na krila da se taj ne smije začuditi ako kući ponekad donese samo gusku. Narod je od vajkada znao, a bome i u takvom uvjerenju i živio da se sreća ne nalazi u trženju više nego u razvijanju sposobnosti, naravno kroz pravi kršćanski odgoj, za uživanje u manjem. Znao je narod Posavine da život ne smije biti razočaravajuća čežnja za onim što nam nedostaje nego ispravno uživanje u onome što se imade! Nije stoga pametno, govorio je ovdje narod, imati svega što više da bi se u tome svemu uživalo sve manje.
Moglo bi se ovdje navesti još sijaset lijepih osobina koje rese ovaj narod što nije potrebno jer se to zna. Nabrojane osobine su istaknute, pak, samo zato da bi se podcrtala sljedeća činjenica. Diče se, naime, i drugi narodi navedenim osobinama budući da Bog ne daje sve dobre osobine samo jednom narodu, kao ni sva dobra samo jednom čovjeku, međutim, te iste osobine su drugi narodi stekli kroz odgoj, školovanje ili neka druga umjetna sredstva, možda velikim trudom i naporom, dok je narod Bosanske Posavine ove osobine upio s majčinim mlijekom. Upravo zbog toga su one postale njegov sastavni dio, ušle su u njegove gene budući da su upijane s najzdravijom hranom zvanom mlijeko materino. Ne čudi stoga da su te i takve osobine ostale u ovom narodu žive i pored vjekovnih ugnjetavanja, vladanja tuđina, života u bijedi, siromaštvu i zlostavljanju. Istinabog ponekad jesu bile ove osobine malo poljuljane, zamagljene, a ponekad i u budžak stjerane, zaboravljene i pepelom zatrpane. No, one su ipak još uvijek tu. Što je u genama zapisano ostaje duže od onoga što je u kamenu zapisano, jer što se u genima piše, samo to ne može nitko ničim da izbriše!
Kada se, bez ikakve zavisti i zle primisli počne razmišljati o cjelokupnom stanju u Bosni, posebice, pak, u Posavini, dođe se neminovno do zaključka da su ovo područje i njegov narod u mnogo čemu zapostavljani čime je ono onda i zaostajalo za drugim dijelovima Europe. Bilo i ostalo je, po svoj prilici i ostati će ovo područje nekako uvijek samo objekt događanja! Evo samo dva primjera radi pojašnjenja navedenoga!
Tamo negdje godine Gospodnje 1823. otvara se prva pučka škola u Posavini, zapravo u Bosni i to u selu Tolisa. Usporedi li se sada ovo osnivanje prve pučke škole, dakle 1823. godina s osnivanjem sveučilišta po Europi kao, u Kölnu 1388., u Pragu 1348., u Beču 1365., u u Heidelbergu 1386., u Zadru 1495., i tako redom, onda se vidi gdje i kakvo je stanje vladalo u školstvu i znanosti u Bosni stotinama godina. Zapravo, nije ga ni bilo! Zna li se uz to da su se prije otvaranja sveučilišta morale osnovati osnovne i srednje škole, a na sveučilišta se moglo upisati nakon mature, što uzgred rečeno dolazi od latinske riječi maturus, u smislu zreo, onda se vidi gdje smo u odnosu na školstvo, na znanje, na znanost, na školski odgoj bili mi, a gdje su bili oni. Razlika je bila i ostala kao od zemlje do neba i natrag!
Ova zaostalost se može potvrditi i na temelju općeg uređenje društva koje neka posluži kao drugi primjer. Pa, živa istina je, da se tek nakon okupacije Bosne od strane Austro-Ugraske u godini 1878. sela ušoravaju, uvode kućni brojevi po selima i gradovima, prave se katastarske knjige, grade se svekolike prometnice i još mnogo toga. 
U odnosu na zapisivanje, komentiranje i opise minulih događaja, poglavito u razdoblju turske vladavine, može se navesti da su mnogi spisi, zabilješke, izvještaji, pisma i pismeni komentari u kojima su bili opisivani pojedini događaji i dogodovštine iz Posavine bili spaljivani i to radi straha da ih Turci na pronađu. Svatko, pak, znade da tamo gdje se spaljuju knjige zapravo izgore ljudi! Ovome se može pridodati samo još i istinita činjenice da se kultura jednoga naroda može ubiti kako spaljivanjem knjiga ali isto tako i navikom ne-čitanja knjiga, a knjiga koja se ne-čita je samo svežanj papira. Onaj strah nije samo onako teoretski strah po motu čula kazala nego je on stvarno postojao, a ispravno rečeno nema tako jakog čovjeka ili naroda koji može izdržati neprekidni pritisak straha. Ne živi onaj koji živi u strahu, govorilo so od pamtivijeka. Ovaj strah od zapisivanja događaja u ovom kraju kulminirao je zapravo u kolovozu 1851. kada je Omer-paša Latas nakon gušenja Posavske bune strogo zabranio i kaznama zaprijetio svako pisanje i izvještavanje o stanju u Bosni za strane novine, poglavito za Gajeve Novine. Sumnjiva pisma, izvještaji, članci su se njemu morala donositi i pred njima čitati. 
U odnosu na češću uporabu imenice Turčin u ovoj knjizi treba odmah na samom početku razlučiti na što se pod tom riječju misli budući da mîsli pripadju knjizi a riječi u njoj pripadaju drugima. Da ne bi, dakle, nastali nesporazumi koji su često puta izvor mnogih zavrzlama, stramputica i problema na ovim prostorima i koji ovdje brzo vode u raznorazne krajnosti, u psovanje matera, u netrpeljivost, u svađe i u sukoba s noževima i kasnije s puškama, pojasniti će se ovdje upotreba te riječi.
U pravom i doslovnom značenju imenica Turčin opisuje svakog pripadnika turskog naroda, turske nacije ma gdje god on živio, pa tako i u Bosni. 
U drugom i prenesenom značenju se pod riječju Turčin misli u ovoj knjizi na pučki izraz kojim se u Bosni nazivaju starosjedioci koji su prešli na islam. Kada bi se pravilno govorilo, a u Posavini se za to veli po pravdi Boga istinitoga, onda bi se moralo reći da su starosjedioci koji su prihvatili islam sami sebe nazivali muslimanima. I zaista, arapska riječ muslim opisuje onoga koji se pokorava Bogu Alahu, koji se Bogu Alahu predaje, pa i sama riječ islam znači zapravo predaja, predanje Bogu. Nekada, u minulim vremenima je ponetko upotrebljavao i riječ muhamedanac umjesto musliman. No, jako često je narod kršćanske vjere muslimane nazivao, najčešće u podrugljivom tonu, ili Turcima ili Poturicama, jer su od Turaka primili islam. Da ne bi bilo nesporazuma, u ovom štivu će se uvijek za Turčina po narodnosti, po naciji, reći da se radi o pravom Turčinu. Stoji li, pak, u ovoj knjizi samo riječ Turčin, onda se uvijek misli na islamiziranog starosjedioca, bolje rečeno na muslimana. Ne želi ova knjiga donositi sudove, jer tko sudi i njemu se sudi, no po našem mišljenju je naziv musliman ne samo melozvučniji nego i ispravniji i pravilniji i dobronamjerniji, a onda i boljesusjedskiji od riječi Poturica. Zadnjeg navedenog naziva se ovo štivo drži kao ćorav plota, pa kom pravo, pa kom krivo!
U odnosu na opisivanje stanja, bilo u povijesnim romanima, znanstvenim studijama, arheološkim istraživanjima, objavljenim radovima, zbornicima i tako redom može se reći da su drugi dijelovi Bosne obilnije, temeljitije i sveobuhvatnije opisani nego je to slučaj s ravnom Posavinom. E, upravo radi navedne činjenice želi ova knjiga, naravno pored drugih, stati ovome na kraj jer narod Posavine nije repa bez korijene budući da on u cijelosti spada u hrvatski narod pa zvao se imenom kraja kao Hercegovac, Ramljak, Duvnjak, Fojničan i tako redom. Posavski narod je dio vjere, povijesti, kulture, običaja Bosne i Hercegovine. Ovako gledano je i za narod Posavine kao i za narod cijele Bosne i Hercegvine Kulin ban, kraljica Katarina i Husei-beg Gradaščević dio i naše zajedničke povijesti koju ni jedan kraj sam za sebe ne bi smio svojatati ili, pak, pojedine osobe iz te povijesti izbacivati ili nepotrebno uveličavati. Pa, i za muslimana je kraljica Katarina naša kraljica kao što je i Vitez od Bosne pravedni i dobronamjerni kapetan gradačkog kraja i naš vetez. 
Čamiti će sva tri većinska naroda na ovim prostorima još dugo vremena dok u njima ne izrastu ljudi koji će voditi i s vremenom oblikovati pojedinca koji će na isti način voljeti sve svoje povijesne velikane iz Bosne, koji će slaviti i Bajram i Božić i Krsnu slavu, koji će piti i prepečenicu i šljivovicu i šerbe, koji će raditi na dobrobit sviju i koji će doći do uvjerenja da njega ne ugrožava nitko drugi osim on sam sebe. Neće se to stotinma godina postići, ali ako se na tome počne raditi danas onda će vrijeme brže proteći! Kada bi se od sadašnja tri naroda stvorio gore opisani čovjek tada bi bilo ljudi u Bosni koji bi znali da je podgrijavanje napetosti i odbojnosti prema drugima potrebno samo pojedincima radi njihovih položaja, a ovi imaju veliku sreću, sretniji su nego duži reklo bi se, buduči da običan puk dugo vremena to neće prokontati. 
No, vratimo se onom fenomenu Posavine koji je još manje i oskudnije opisan nego li sama ravna Posavna, a koji je u velikoj mjeri utjecao na život u Posavini, budući da se smije ustvrditi da bi bez tog fenomena na Savi, način života, način ponašanja ljudi, način stvaranja običaje i kulture bio sasvim drugačiji. O kojem fenomenu je, dakle, riječ? - O skeli na Savi kod Orašja je riječ!
Znao je narod Posavine već od vajkada da čovjek može opstati samo ako živi zajedno, ako se može na susjeda osloniti i nije vjerovao onoj navodno znanstvenoj tvrdnji kako priroda vrši selekciju na način da u njoj samo najjači ostaju na životu. Ne! Priroda u biti vrši selekciju ali ne u smislu da na životu ostaju najjačji. Jok! Na životu ostaju samo oni koji žive zajedno, koji su oslonac jedni drugima, koji se mogu pouzdati u susjeda i tako redom, a skela je upravo to omgoćavala. Spajati i povezivati narode s dvaju obala da se jedni na druge mogu oslanjati. Mirne duše može se kazati da je skela i neka vrsta ćuprije! Ta i takva skela, kao i samo skelarenje je kroz vjekova bila žila kucavice naroda Posavina, bilo u zlim, bilo u dobrim vremenima te je stoga skela na Savi zaslužila da se o njenoj važnosti i njenoj ulozi u oblikovanju povijesti na ovim prostorima nešto podrobnije, istinitije i ljupkije kaže. 
Eto, upravo skeli na Savi kod današnjeg Orašja ili kako bi se sa županjske strane reklo kompi, neka ovo štivo bude na čast. Ta će joj se čast, pak, na najbolji način iskazati ako se opišu oni povijesni događaji kod kojih je ona igrala odlučujuću ulogu. Prevozila je skela poraženu tursku vojsku nakon opasade Beča pod vodstvom Kara Mustafe, prevozila je ona protjeranog Husein-bega Gradaščevića i Mahmuda-pašu Tuzlića, prevozila je ona pribjega Avramovića, prevozila je ona fra Stjepana Mikića Švabića koji je išao u Đakovo da tamo smjesti frajevačke đake. Prevozila je skela svašta, od kićenih svatova do škrinja zaklanih kršaćna, od oružja za Posavsku bunu do izbjeglica radi raznoraznih nedaća u Posavini. Sve ove, ali i druge činjenice neka posluže skeli na čast!
Last but not least neka se ponovi i ovo! 
U štivu ima ponekad ponavljanja ali ne zato što naš narod brzo ne shvaća nego zato da bi on opisane datosti bolje razumio. Našem bistrom narodu je sve jasno samo mu to netko mora glasno reći! Stil pisanje ovog štiva odgovara u potpunosti ductusu govora ovoga kraja. Takve nas je Bog stvorio, te stoga se nitko ne smije iznenaditi da se kod nas ne pita koliko je sati, nego kaže: hajde, pričaj mi koliko je sati! Kod nas se sve do u tančine prokomentira i rastanji da bi se opet na kraju reklo: Samo da ti još ovo kažem! Navedeno se mora prenijeti i na ovo štivo u kojem je jedna priča započeta, pa je ta ista nekom drugom pričom pobliže pojašnjena da bi se opet obadvije stopile u jednu priču. Tko s nama iz ravne i ponosne Posavine priča ili neko naše štivo čita taj mora imati jako dobro pamćenje i puno vremenq. Pomisli li, pak, netko da se našem narodu sve mora ponavljati jer je on nekako poglup, onda se taj vara. Prednost pametnih ljudi iz Posavine se sastoji u tome da oni mogu uvijek glumiti one koji ne pamete, koji su poglupi, no suprotno je puno teže. 
Da ponovimo. Pisali smo onako kako naš narod govori i razmišlja. Iz čiste ljubavi prema tom narodu smo se onda počesto i sa podosta kritike osvrtali na njegove malo lošije osobine. Samo da bi ih se popravilo! Možda bi se moglo reći da smo ovo štivo pisali našim srcem, a ono što se srcem piše, tako se bar nadamo, ostaje dugotrajno zapisano u duši i sjećanju onoga koji ovo štivo bude čitao. 

Autori