MINERVINA SOVA U NOĆI SVIJETA. HEGEL, SCHELLING I MARX U ŽIŽEKOVOJ "VESELOJ NAUCI" DANAŠNJICE

Tragom tvrdnje Slavoja Žižeka da je njegova kritike globalnog sadašnjeg svijeta "bliža Hegelu nego Marxu", a otud i dijalektičkom a ne historijskom materijalizmu, u tekstu najprije prikazujem takav pomak kao ponovno preokretanje Marxovog prevrtanja Hegela u nizu materijalističkih "prevrtanja Hegela" koja od Althussera preko Feuerbacha vode natrag do Schellinga. Na toj pozadini, analiziram opširne reference na Hegelovu metaforu "Minervine sove" u njegovim novim trima knjigama iz 2020., posvećenim 250. godišnjici Hegelova rođenja, i to s obzirom na tri "formule pomirenja" apsoluta i sadašnjice (religijskoj, političkoj i seksualnoj) kao i na slične reference u njegovim ranijim "hegelovskim" knjigama. U tekstu argumentiram da Žižekova ideja o "formuli pomirenja" počiva na zamjeni Hegelovog spekulativnog pojma zbiljskog (Wirkliches) negativnim pojmom sadašnjeg (Gegenwärtiges), koje je moguće samo kroz napuštanje momenta istine i svođenje Hegelove metafore o "noći jastva" na ideju pred-simboličkog i pred-svjesnog istinskog Ja kasnijeg Schellinga. Posljedica toga je da Žižekova nova "vesela nauka" paratakse – jukstaponiranja vlastitog spisateljskog stila s navodno parataktičkom strukturom Hegelovih spisa – neosnovano zaobilazi Freudovu lekciju o uredničkom radu sna, s jedne strane, i falsificira dijalektički karakter mišljenja, s druge. Ono seže još samo dotle da opravda njegove ekscesivne autonaracije u novijim publikacijama i, u istom aktu, zakriva prešutno napuštanje radikalnokritičkog impulsa za volju užitka u statusu najprodavanjije robe u kapitalističkoj industriji izdavaštva koje treba "sve više Žižeka" da bi proizvela sve više potrebe za "još više Žižeka".