Stavit ćemo ženu, muslimanku, sepkinju i hrvaticu, pa se ženu.
Stavit ćemo tri žene, uz jedan zid iskinućemo i kompletno ćemo iskinućemo.
I onda nek doće ta osoba i neka kaže, nek bilo ko doće, po tijelu mojoj, po mojoj konfiguraciji sastavu,
a na tom kako go hoće, neka odredi da moju nacionalno pripadnost, moju vjerskou pripadnost.
Nemarže jer smo mi isti. Eh, sada je nekao, neko napravio vrijednosti.
Ko je zbog čega da je vrijednji i neko, zato što je hrvat ili katolik, neko zato što je pravoslavac, neko zato što je musiman?
Prošlo je više od decennika koja je rati presta.
Nada se rađala i umirala kao i ljudi.
Mislim stanu kada trebam priđati o prošlosti sadašnosti budu učnosti.
Ja dijem im sudmine većine gađe na ovog rada i ove zemlje.
Ruditi se živjeti ovdje, nekako je uzamit.
Samo bi poneki optimista možda pomislio da može gore.
Zovem se dženana Satinovič.
Živim u Mostaru.
Bafa naselje.
Živim samožem, dvaj djece.
3 godine je pune kako smo ovdje. Četvrta godina je.
Živim od plaću koji po procentu zaradi na parkingom i muž.
Sto maraka zimi. Moram školati malog, odječu, obuču, moram ih raniti,
moram o grebu zjeti drva, moram plati sruju, moram sneće plati.
I što mi je nije osveđu hranu, ništa.
Prije rato sam postanarka bilo.
Prije rata je on radio honoražno, privatno.
Jer on je 3 x 4 papire vadio, sve povadio, sve regularno bilo u Aluminiumo je radio.
12 i pogodna radno osađa ima, ali ništa, papira ništa.
Mislim da je kako poziv dobio i rešenje da se primina po so, ima ih dosta.
Dosta ima koji nisu primljeni na sve radna mjesta.
A drugi je su dosli tu.
A to prezime ovdje nema. Ja se zove Miljanovi Svetlana.
Avo je kuća od Gola.
Ja sam djevojački Gola, udata Miljanovi, znači, izvanjećno sam Miljanovi Svetlana.
A trenitašno živimo ovdje.
Završila škovalo osnovno u srednjem u Mostaru, zaposlala se o Aluminijski,
živila ko svugdje omladina gde živi.
Dobro.
Znači, da sam ja u tebi. Sve živo imali, da je izlazio mlade ljudi.
Ustajanje, pijemo kahu, jaj prijateljica, kućni poslovi, čuvanje unučeta.
Čitanje i tako, nema nešto postavno.
Jedan obični da.
Mislim, to je obični da.
Život prije.
Živela sam u konjicu, završila srednju ekonomsku, ekonomski teničar.
Udala se od 19 godina i rodila troje djece i napravili smo kuću posle ubijelo.
Mož mi je radio, ja nisam uspjela, jer odgajala sam djecu.
Mislim, sam posleće te obice.
I tamo smo napravili kuću i to nas i tako zatekla.
Rati.
Da li biste se vrati, pa možda živite u vaše mjeste, da se došli?
Nebi.
Jednostavno.
Zašto?
Prvo, psihićki ne bi mogla podniti.
Završila sam u konjicu, završila sam u konjicu.
Mislim, ne rećva je i davala, i dava će opet, i ne rećva juzima.
Bilo je dosta boraca koji su, i u ne rećve bila je to, i krvava ne rećva.
Nije to bila samo zelena ne rećva.
Bila je ne rećva krvava.
I to dobro je bila krvava.
Dobro, crvena.
Dobro.
Jer ona tekija šanti treba, cernica.
I rekao samo, to su bili leševi, to je bilo leševa po ne rećvi.
U ne rećvi, čovje krvari, mrćav čovje.
Kada je starimo otuža?
Pa sječans, sječans.
Vrlo se dobro sječan.
Jednom pa dva priucar donaca.
A tri pu, trećvi i pu.
Kada je bronaca već pala, da je starimo slego.
I to je bilo se soti, ono je tego slego.
Svi se pogorli s starim mosti, pa pogorli s starim mosti.
To je masat, malo te iskopalo.
Inato je ljudima koji izviju je.
Mostar je i dan danas polijeljen.
I brojini mostovi nemogu poslušiti kao metafora.
Kako uopće civilizirani ljudi?
Mogu žaljati uništenje nekoga ili nečega?
Da nekog gleda genocir i ulbicir, a potpuno je nemoćem.
Presta je vjerovatite u ljudma postoji istinska dobrota
i bez ujedna ljubo.
Muž mi otišao na obuku na široki prijeke.
Kaj se vratio, puško je donio uniformu, već je se.
Karadžić je dolazio Srpski zapovjednik u susjednu kuću.
Imali su sastanke možda mjesec prije rata.
I to je bilo u bjelu i mojoj rodbinu.
I tu su bili sastancimi, i to znamo.
Iako se to krilo, sadnala je se.
Ipak misli da će to se pomiriti.
Jednostavno stišati, ali već oni počali Srbi praviti barikade
i braniti nama da se krećemo tako reće.
I sela u selu i tako te stvar.
E pa toga se vrlo dobro sječan.
Sanovali smo na tekiji i to je jutro u pet i petnest.
Jer se je čulaz jaka i snažna detonacija granate
i probudila sam se o te snažne detonacije pogledala na saat pet i petnest.
I onda se pošlo je gruhati jakeg detonacije.
Granate, snajperi, sastotine.
I onda se mnogi povijekali.
Rat, počio je rat, gotovo je.
I tako da je onda počelo i regrotovanje boraca.
I organizoval se i štab,
armije Republika i Bosnije Hercegovine, onda armije oružanih snaga Republika i Bosnije Hercegovine.
I šta ja znam, onda je pošla i evakuacija,
djece i sarijih, iz nemoglih osoba i tako.
I onda su na tekiji osali borci.
I osali smo na tekiji samo ja i još jedna semira.
Semira je ona ispada.
U armii je se druga sovzina da ste bila žena.
Šta, kako ste tretira, ništa ste radili?
Kao žena, kako sam bila tretira na mislim.
Nisam je odvajali naprimjera ako je neko muško, nisam je gledali kao ženo.
Radali smo je kao borca pod broj jedan.
Mogli ja nešto samo da kažem to, našto ona ne razumije šta je rad.
Ona je rad 41. naše stari koji su preživili.
Pa bi oni rekli, koga želi je ukućimo bio.
A mi nismo razumili, a sada mi to razumijemo.
Sada mi isto to kažemo, koga želi je ukućimo bio.
Sve depresivne sve bolesti gledala tretira.
Kao padne granata, ja počnemo da povećam od tolike muke.
Značujem po 4 danada, danu oć povećam.
Kako idim?
Kako nešto na doživi, nemožemo se opisati i predstaviti kako je to bilo.
To treba čovek da doživi, pa da onda zna, a promjenio mi život.
Rekla sam kako sam živila prije, a kako živim sada, normalno da je promjenio na život.
92. počeo ratu naše mjestu. Bijela kod konjića.
Mi smo preko srpski barikada, ja i djeca prešli zmeđu zadnji.
Ženama i djecom, a muž mi je ostav gore.
Srbi je i naše srbi.
Obkolili mjestu.
I mi smo sa rođakom došli u Makarsku.
I onda...
Uizbjegli što ja.
Šta ja znam?
Moj pokojni muž je iz obitelji.
Kako vi rekla, mešovite obitelji.
Rotej smo...
Otac mi je hrvat, Majka je mi slimanka, a odgojila ga Srtinja, Srbijanka.
Jer to ne bili rastavljeni.
A ja sam hrvatica i njemu je...
On je sve volio naći, on je volio si u vjere.
I družio se, on je kao sportista, kao dizač tegova.
Čak je bio i prvak i Goslav, ja mislim to nije toliko ni bitno,
ali volio je sve.
Sve to...
I men je to bilo najteže kad je ga zarobio i mučio susjet,
koji s njegovim ocef rodio dan i noć, mislim, ipak.
Ja kuseš. Oni su chciela nešto da znaju o moj mužu.
Men je težko da pričam o tome.
Nisam imala djebše.
Svu ljubav smo davali jednu drugomu.
Trudili smo se svuk, gdje smo obišli čita vojeg si u Goslaviju,
ali je to nije bog davo i...
Ja hvado mučio.
Može da rat nije došao, možda bi bilo...
Da reksimo Slavia.
Doktorima sam svuk, gdje išla.
Ali ne je rata bilo, možda bi bilo i djeci.
Šta nijedan sad, nijedan trenutak nismo preveli jedno bez drugoga.
10 godina, za 10 godina života.
Nikad nije lego da mi nije pola sata tepo i zato mi je teško da priča.
Ja me uspomen je bolje.
Vjelu ćeš onda sad rasplaka da im ne bi bilo onda smiješna.
Pola sata uvijek prespavanjem je tepo.
I onda kada se ti uspomena svjetim,
tih vini uspomena dođe mi da plače.
Onda ne mogu da budem smiješna.
Onda da budem...
Onda ne mogu da...
Da se smijem za nešto da...
Onda se povlačim u to prošlo vrijeme.
Koje je me bolje?
Vaš muž nije ovdje.
Ne, nevesinje.
Moj muž ima spomennik u obliku položitog srca.
Srce koje leži oblik spomenika.
Iva ko leži.
Ova ko leži.
I se bi sam ja napravla teva.
Na jednom dijelu srca je slikao dnuža na drugom moja.
A ma još dugo osta je leži.
Ko zna?
Ko zna?
Ko zna?
Niko ne zna dok leće da živi.
Ko je dovivo kad je bio raki i ostalo živo.
Ona može razumiti šta je propatilo.
I druga djeca od majki i jočeva i sve.
A ovako kad se djeci prijatel,
kako je uvijedila,
kako je uvijedila,
kako je uvijedila,
kako je uvijedila,
kako je uvijedila,
kako je uvijedila,
kako je uvijedila,
kako je uvijedila,
kako je uvijedila,
kako je uvijedila i sve.
A ovako kad se djeci priča,
koja su rođena poslije rata,
to možeš...
Mogu ja njemu pričat,
ali on to neće svatiti,
ono baš,
ono ozbiljnost,
tu situaciju,
kako je to bilo.
Zosvjetla na Marković,
absolvent sam hrvatskoj vijet,
83. kodište.
83. kodište.
To je relativno to.
Od sedam godina
otvosa, kako sam imala,
neznamano, da sam razmišljala
ko ostala djeca,
neznaš, jedan dan
igrašam, se sve je finu,
sve je krasno drugi dan, su izbjeglištvu,
neznam,
koliko kilometar odkuće,
neznamo,
svao sa na jednom madracu
na 15 djeceje
spava daleko odkuće,
kastnije,
tog dana nije bilo više
na djetisku.
Gola snježana 25 godina,
studiram trenima,
absolvent četvite godine
ekonomskoj fakulteta.
Zato što nam je jedan dio života
na 15 godina.
Koji smo trebali da živimo
nekim normalnim životom,
nismo.
Ja sam imala 10 danes godine
kada se zaratila.
Nismo razmišljala,
neznamo, igračkama, neznamo.
O školveć razmišljala,
ćeš biti živ, mrtav, neznamo.
Pa, kroz rat,
razmišljala, ćeš imati
krov nad glavom,
mislim, kako 3-4 godine
tražali ocel živ,
ili mrtav, mislim,
se borali z takvim problema
kroz puberte.
Znam da ovdje prijatelje,
moji si ovdje što nemaju veze
sa oboj smo goca,
opet sa Srbinom na prije uvijek
misliš,
takva osoba takve vjere,
mene ubi ocene, ne možeš ti
da ne pomisliš na to.
Nije ništa protiv njih.
Vraca, da će poprat
neke stvari od ovdje pa.
Povirjenja?
Pa ne znam.
Pa ne mogu doći
na mjestu, da je stvarno.
Ne, teško je.
Mladi su dosta
razočaran.
I u situaciju sada,
kako je sada situacija.
Pasivno, ne uzmije se.
I to razočaran je dobodi
do, nekaj, pasivnosti,
i pesimistučnosti.
Opolice
Bosti Hercegov na ovo
činom ovo svijet, što se događa.
A ovdje ono
ne zanima nas,
toliko puta
mislim biće promijana doći neki promijana,
da nažala u snijepom,
jednostavne pričamo od tome,
smatovi da neće biti neki promijana,
pa zašto o to moći pričati.
U Bosti Hercegov
pa loša je pomani loša
bar za mlađu,
za sve, ne samo za mlađu,
a za nas, to je to kao mislim neki
generacija koje bi treba nešto da
pobolša,
ali ne znam, ja nebaš ne vidim to.
Nisam neki optimista
sad za sada.
Nam primjer, ako sutra završim fakultat
me ne posao nečeka.
Pa to mi održava.
Ne bi ovdje ni bila, verovatno biš
da ne sam.
Prvo ne pratim političke emisije,
čak i ne znam,
koje možda sramota.
Ne znam koje presije njih naša zemlji,
niko su mu drugi.
Šta mi im reklam?
Pa verovatno im im sva što reklam.
I dobro je loše,
i verovatno imaju oni
dobra strana, i dobra dijela.
A imaju i loše.
Ništa određeno,
što bi sad mogla da sjeti.
Svijet je krivko,
što je razavršio 95,
i znašte da je druga.
Da vam kažem, ja ne bi nikoga
krivljavala.
Mislim,
sve se zna
i gleda se televizija
i ima se šta vidjeti
i šta ja znam.
Inače, sa političke strane
ja ne bi da se miješa.
Mislim, oni znaju
svi do čega
i došlo koje započeo
sve to,
ali onaj
sve se zna.
Ne može se to prositi,
ali onaj,
što kažu,
no neki način, nekoj može,
nekoj ne može kako ko,
ali ne može se zaboraviti.
Inače.
Njaka bi sad
tražila nekoj osobitu,
nešto jer znam koje tu radi se.
Možda vi sutra
to radi oni mojoj
svačad, to ne bi bilo
kreni kako.
Kako mi go dođe u kuću
i kao ne prijatelj,
da ga primim kao prijatelja
i istotim kao prijatelja.
Ne znam lično,
z koji je ubijo nekoj,
moha muže.
Kako bi se ja prema toj osobit,
da znam koja je ubiljala od nocvila,
to ne znam.
Sve se jo prostit može ali
znam koja je ubiljala od nocvila.
Sada je još uvijek,
je vrlo težko socialno stanje
u Bosniji Hercegovini,
vrlo težko opetistiće
zbog, ne ujednačenog
odnosno zboga stavova
koja je iso socialno i ekonomsko.
Zbog onoga uređenje
struktura i Bosniji Hercegovini.
I mislim da će to naradni 10 godina
zasigurno biti tako.
Kratko ročno gleda.
U Bosniji Hercegovini,
je ovo jedan banalan.
Ni dan danas,
nakon 10 godina
zločina ili 12.
Kada bila malo oštrie,
onda su veći interesi
međinardne zaince
da bude stabilnost u Bosniji Hercegovini
da bude u Bosniji Hercegovini uređenje
zasigurno biti uređenje.
Ali,
kako se ovaj zove sada šva
što je dješa?
Švar, gospodin Švarc,
pretodno, gospodin Neždavom,
pretodno
i nini
su došlo ovde da pokope svoje doktorate,
da dobro zarade,
da na svoj način
implementiraju i tumaće
ono što se dješava u Bosniji
i onda sluha ovam.
Bila sam djevojčica u ratu.
Unistano nije djetinstvo,
a danas je tako teško imati
i ostvarivati snovi,
koliko god oni skromni bili.
Unistane su mladosti
i najproduktivni periodi života
u borbi koja je bila nepotrebna
i uzaludna.
Prošlo si je daleko,
a sada što si budušno su tu,
tješke na svoj način.
Stari most
i eka neretva kosta je,
s ligoli su grada,
da ne doživljavaju na isti način.
Da se sada bila koja je
nekotja vrednovala,
nekada ne bi bila slušena.
Obnava neznači opros,
ona je učena,
jer ljudi koji se patili
nemaju statsa.
Kako bi tek bilo,
da Pandora nije zatvorila
kutiju na vrijem?
Kutiju na vrijem.
Kutiju na vrijem.
Kutiju na vrijem.
Kutiju na vrijem.
Kutiju na vrijem.
Kutiju na vrijem.
Kutiju na vrijem.
Kutiju na vrijem.
